U KORČULANSKOG UNUKA BOGATA JE KARIJERA SKIJAŠKOG SMUKA Aleš Brezavšček – olimpijac i sa preko 240 na sat brzinski rekorder Hrvatske i Slovenije! Natjecao se u Kitzbuhelu, Wengenu, Naganu, Bormiu …I skijama se spustio niz - Svetog Iliju!

Mladost - ludost…Danas je ostala samo - ludost!

Tako nam je neki dan, duhovito u svom stilu odgovorio korčulanski Slovenac Aleš Brezavšček kada smo ga sreli i podsjetili na naš novinski članak od prije dvadesetak godina i priču o njegovom brzinskom skijanju kojim se tada bavio.Za nas obične smrtnike nevjerojatnim brzinama koje je postizao i dostizao na skijama , brzinama na razini onih kojih dostižu vozači u bolidima 'Formule 1' . S tim da u najpopularnijem auto sportu takve brzine postižu motori, a u brzinskom skijanju skije, noge i tijelo skijaša !

Dvadesetak godina kasnije korčulanski unuk po majci Rosandi 'Rosi' Šeparović , Slovenac po ocu Emilu danas je 50-godišnjak. Po svemu još uvijek u dobroj - formi ! Druži se i dalje skijaškim stazama i brzinskim disciplinama bijeloga sporta. Doduše ne više i u tom ekstremnom sportu gdje si ledenoj skijaškoj stazi prepušten sam sebi, svom skijaškom umijeću i brzinama preko 200 kilometara na sat ! Aleš Brezavšček i danas je dobro znano ime na snježnim stazama. Uspješan skijaški trener , sa iskustvom vođenja nekoliko evropskih nacionalnih reprezentacija kako ženskih tako i muških timova alpskog skijanja.

U ove vruće kolovoške dane snijegom i ledom začinjenu ljetnu 'ćakulu' na korčulanskom Puntinu započeli smo upravo sa onom njegovom 'mladošću - ludošću' sa početka.

- Prisjetiš li se tog strmoglavljenja niz ledene plohe ? Je li ostalo u tebi nešto od onog što te tada tjeralo u tu 'ludost'?

'Brzinsko skijanje je bio rezultat moje znatiželje. Prvenstveno sam bio spuštaš i normalno je da sam volio brzine. Najprije sam pokušao te ekstremno velike brzine postići na skakaonici u Planici, dosegnuo negdje oko 186 kilometara na sat što me i nije baš zadovoljavalo! Otišao sam u Francusku, kupio nešto opreme i oprobao se u natjecanju u organizaciji francuskih skijališta. Najprije postigao 233 km/h, potom i tih rekordnih 240.16 km/sat što i do danas na ovim našim prostorima to nitko nije dosegao. U natjecanjima u brzinskom skijanju u organizaciji Svjetske skijaške organizacije FIS-a postoji 'limit' u brzini i tolike se brzine ne postižu'.

U Sloveniji do danas dakle nitko još nije oborio njegov rekord. Ni u Hrvatskoj! Jer Brezavšček ima i hrvatsko državljanstvo i putovnicu pa se može reći da drži titulu i najbržeg Hrvata na skijama!

Sudjelovao je i na vjerojatno 'najluđoj' u trci u svijetu brzinskog skijanja. Automobilisti imaju svoju '24 sata Le Mansa', a skijaši zaluđeni brzinama i adrenalinom svoju '24 sata Aspena' . Kako to izgleda?

'Sudjelovao ali je nažalost nisam uspio završiti ! Dvadeset i četiri sata skijaš non-stop! Od podne do podne. Kreneš sa vrha brda spustaš se do kraja staze i odmah se ukrcaš u gondolu, pa opet na vrh i opet spuštanje niz ledenu padinu. I tako cijeli dan i noć! S tim da tada kroz noć na stazi nije bilo reflektora kao danas recimo u noćni utrkama slaloma i veleslaloma već ti u vidljivosti i obilježavanju staze i zavoja pomažu upaljene baklje. Prekinuo sam u jedan sat ujutro. Na stazi sam pregazio lisicu ! Stradala je lisica, ali i ja, ozlijedio nogu i morao odustati'

Aleš u svojoj skijaškoj karijeri okušao gotovo sve poznate svjetske skijaške staze, posebno one specijalizirane za njemu tako omiljeni spust ili kako u Sloveniji kažu 'smuk' . Kitzbuhel i Wengen su daleko najpoznatije i najteže među njima ...

' Moja prvo sudjelovanje u Kitzbuhelu ujedno je bila i najbrža spust utrka uopće održana do tada na toj stazi. Uvjeti iznimno teški , ledena staza, vidljivost na granici. Sjećam se da mi je trener prije starta rekao 'Aleš ako se bojiš - nemoj …previše je opasno'. Nisam ga poslušao i prvi se put u životu spustio niz tu stazu. S druge strane Wengen je uz to što je opasna i teška i staza i iznimno duga , preko četiri kilometra'

Ukupno se u karijeri u natjecanjima Svjetskog kupa u spusta niz te dvije najopasnije skijaške staze spuštao šest puta - po tri puta na svakoj od njih! 

Ima naš korčulanski Slovenac još nešto uspješno odrađeno u karijeri , nama u ovim pelješko-korčulanskim krajevima pa rekli bi 'u rangu' Kitzbuhela i Wengena…

'Bilo je to u veljači 2005.g. kada je na Svetom Iliji pao debeli snijeg . Napadalo ga je čak 60 centimetara! Bio sam tada u Splitu. Uzeo skije , sjeo u auto do Orebića, popeo se na najviši vrh Pelješca i spustio se skijama negdje do polovice brda '

Dakle jedan je od rijetkih,  vjerojatno i jedini koji je na našem Svetom Iliji odradio 'alpsku kombinaciju' !

Rođen u Mojstrani nedaleko Kranja, ali rekli smo njegova je 'strana' i - Korčula. Doslovce od malih nogu njegovo redovito odredište. I to baš stari dio grada , unutar njenih stoljetnih zidina gdje su po majci živjeli njegovi djed i baka. I danas je tu stric Zoran svima u Korčuli dobro znani 'Čučo' . Nešto malo dalje, ulicu-dvije, sebi je kasnije pronašao, kupio i danas ima svoju 'sobicu slobodicu'.

Svojedobno tri godine za redom bio je najbolji svjetski junior i u slalomu i veleslalomu. No uvijek ga je puno više privlačio spust. Zapravo na ovim našim prostorima među prvima koji se odvažio baviti se tom disciplinom alpskog skijanja. Oni stariji i sjetit će se skijanja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bivša država dičila se tada svojim ( čitaj slovenskim ) svjetski poznatim skijašima. Bojan Križaj, Rok Petrović, Boris Strel i ostali osvajali su medalje i postolja u Svjetskom skijaškom kupu ali isključivo u slalomu i veleslalomu. Nitko se nije usudio okušati se u tom najtežom i najopasnijom alpskom disciplinom. Problem je bila i struka i oprema ,a nije bilo ni tada ,a nema ni danas u Sloveniji prave spust staze. Reprezentativni spust nije postojao sve dok se uz još nekoliko njih nije odvažio i naš korčulanski Slovenac. I ušao u povijest. U samostalnoj državi Aleš je bio prvi Slovenac koji je u spustu osvojio bodove u Svjetskom kupu, u Bormiu 1998.g.

'Sjećam se bilo je ledeno da ledenije ne može biti. Minus 27 stupnjeva, prava ledena ploha', prisjetio se Aleš koji i danas još uvije u slovenskom muškom spustu drži i najbolji plasman na Svjetskim prvenstvima . Bilo je to u američkom Beaver Creeku - 11.mjesto. Sudjelovao je i na Olimpijskim igrama u japanskom Naganu 1998.g. Natjecao se u kombinaciji, nakon one baš 'njegove' discipline spusta bio je na 3.mjestu , da bi nakon dvije utrke slaloma na kraju zauzeo u olimpijskoj kombinaciji izvrsno 7.mjesto.

Kasnije je rekli smo na početku spust nadogradio već opisanim brzinskim skijanjem .

- Kakva je razlika između brzinskog skijanja i spusta ?

'Velika! Figurativno to vam je otprilike tako da vozite 150 na sat automobil po auto putu ili da voziš istu tu brzinu preko našeg korčulanskog otoka! Brzina je ista , ali je osjećaj i sve što ide uz to drugačije ! U spustu je grbavo , zavoji , skokovi, a u brzinskom ravno glatko. U jednom trenutku dobiješ osjećaj koji je i dan danas ostao u meni ! I ponekad mi, priznajem  i nedostaje! Kad prođeš 210 pa potom do 230 na sat iznimno je bučno, imaš osjećaj da će ta brzina iščupati ! I opremu i tebe samoga. Kad pređeš 230 na sat , probiješ zvučni zid i upadaš u potpunu - tišinu! Tada si brži nego ti zvukovi i tada znaš da si doista brz!

'Bocnuli' smo pritom Aleša …

- Nikad se ne zna, možda opet to ponoviš' ? Odmah nam je kao 'iz topa' dao do znanja - 'Zna se …zna se! Po onoj mladost-ludost ! Definitivno - nikad više ! Iako priznajem da je opasno kada ti glava pamti , a tijelo ne da' !

- Kad si natjecateljske skije 'objesio o klin' uhvatio si se trenerskog posla?

'Najprije kao pomoćni trener ženske spust reprezentacije Slovenije. Potom glavni trener reprezentacije Bjelorusije četiri godina. Vodio ih na Olimpijskim igrama u kanadskom Vancouveru 2010.g. Zatim tri i godine ista funkcija i u reprezentaciji Ukrajine. Pa opet u slovenskoj spust reprezentaciji kao glavni trener, baš u vrijeme kada je Ilka Štuhec postala svjetska prvakinja u spustu, pobjeđivala na utrkama Svjetskog kupa'.

Vodio je neko vrijeme i juniorsku reprezentaciju Hrvatske, radio i u Srbiji, da bi iz obiteljskih razloga, ponajviše da što više budee sa kćerkicom, napravio i višegodišnju stanku. Nedavno se opet vratio skijama i skijaškim stazama.

Danas je trener najbolje BiH skijašice Elvedine Muzaferije. Odakle sada 'Bosna ponosna' kada znamo da se usprkos onim davnim sarajevskim Zimskim olimpijskim igrama 1984.g. zimski sportovi u ovoj zemlji još uvijek na 'marginama'. No zahvaljujući i Alešu to bi se uskoro moglo i promijeniti ! Elvedina je pak za susjednu nam zemlju postigla već - povijesni uspjeh!

'Djevojka iz Visokog. Vrijedna i hrabra! Ima afiniteta za spust i super G . Ne voli baš slalom i veleslalom, kaže da na stazi ima previše 'plastike', misleći pritom na kolce i kapije. Dvadeset i tri su joj godine. Dogovorili smo suradnju do Olimpijskih igara u Cortini d'Ampezzu 2026.g. U Bosni se prošle godine već organizirala spustaška utrka Evropskog kupa. Nadaju se za tri godine imati i utrku Svjetskog kupa za brze discipline na Bjelašnici gdje je na onim Olimpijskim igrama u Sarajevo i bila spust staza'

Ne sumnjamo da će pod vodstvom korčulanskog Slovenca Elvedini i dalje dobro ići. U Cortini je osvojila i prve povijesne bodove u Svjetskom kupu za Bosnu i Hercegovinu! Prošle sezone u Svjetskom kupu završila je negdje oko 35.mjesta. S trendom prema još boljim pozicijama, što im je i zajednički cilj. Naravno i dobar plasman na Olimpijskim igrama 2026.g. što će Alešu , što kao natjecatelju što kao treneru biti treće Olimpijske igre.

'Već smo odradili dio priprema u svibnju , nastavljamo krajem mjeseca kada krećemo u Austriju. Potom Švicarska pa onda već polako kreću i prve utrke Svjetskog kupa. Ove godine cilj je ući među trideset, pa slijedeće stići ispod 20.mesta , tamo negdje oko 15.pozicije. A kad si tu onda se uvijek može 'svašta dogoditi', smatra Aleš . Dodaje kako je od prošle godine tamošnji skijaški savez koji ga inače plaća puno bolje organiziran. Za Elvedinu sada je puno bolja situacija. Ima svog trenera , iako i dalje i sama sa svojim sponzorima plaća ostale troškove. Uglavnom što se spusta i super G tiče  Elvedina i Aleš idu dalje jako ozbiljno.

Cijeli život kao pravi 'Janez' zimi druguje uz snijeg , led, temperaturne minuse . Ljeti je pak Aleš kao pravi 'Dalmoš' i Korčulanin na moru u 'debelim' Celziusovim plusevima , vjetru i dubokom morskim plavetnilima. Položio je i neko vrijeme radio kao skiper. Uz to i instruktor ronjenja. Danas mu kaže nam to tek dođe kao gušt i ljetna razonoda.

Za kraj naše snježno-ledene 'ćakule' sa ovih naših korčulanskih strana evo nas opet nazad u slovensku Mojstranu. Iz tog malog mjesta podno Triglava puno je skijaških olimpijaca. Dakako i Brezavšček je među njima. Imaju tamo i svoj olimpijski park i njegovo je ime 'monumentirano' tamo.

- Koliko vas je olimpijaca iz Mojstrane? Kako se osjećaš kada prođeš kroz park i vidiš svoje ime među velikanima slovenskog skijanja?

'Mislim da je Mojstrana u odnosu na svojih tek dvije i pol tisuće mjesto sa najviše olimpijaca , možda i u svijetu! Ima nas dvadeset i dvoje! Lijepo je to, lijep osjećaj , osobno mi je to i satisfakcija za ono čime se cijeli život bavim'

Uz pozdrav sa Alešom navelo nas je to i na razmišljanje kako bi bilo lijepo da i naši korčulanski olimpijci na najsportskijem hrvatskom otoku imaju svoj sličan 'olimpijski kutak'. Njihov park ili možda muzej, a grad i otok stalni podsjetnik na svoje vrhunske sportaše. Vrijednog 'materijala' itekako ima! Sjetite se naših olimpijaca, osvajača medalja u vaterpolu, veslanju, nogometu, plivanju … Imamo i olimpijce, čak i osvajače olimpijskih odličja iz drugih država koji porijeklo vuku sa Korčule. Od Evrope preko Amerike do Australije, u raznim sportovima od atletike, taekwondoa, tenisa i brojnih drugih.

Jer kako je rekao na kraju naš sugovornik i sam jedan od korčulanskih sportskih korijena rasutih po svjetskim sportskim terenima - vrhunski sportaši i olimpijci dio su povijesti svakog grada i kraja!

 Članak u Večernjem listu iz 2004.g.