ŠJOR PERO BOSNIĆ Najstariji član Rukometnog kluba 'Korčula' proslavio 93.rođendan! Uz tortu, medalju i zanimljivu ćakulu!

Oni stariji Korčulani zasigurno znaju šjor Petra Pera Bosnića. Nekada nastavnika tjelesnog odgoja u Osnovnoj školu Korčula, u njihovo vrijeme predmeta često zvanog i fizički odgoj ili  'fiskultura'.

Sjetit će se pritom i one legendarne male sportske dvorane Doma partizana pokraj korčulanske Rotonde , gdje je kasnije niknula i desetljećima bila Robna kuća , a danas su pak banka i kancelarije brodarske kompanija. Bilo je tu nekada njegovo radno mjesto, proveo je tamo dugi niz godina generacijama Korčulana sadeći ljubav za sport i fizičku aktivnost.

Mnogi pak ne znaju da je Pero Bosnić zapravo i najstariji živući rukometaš Rukometnog kluba ' Korčulu'. Prošlog je tjedna proslavio je 93.rođendan! Sjetili su se u klubu njihova najstarijeg rukometaša, posjetili ga u njegovom domu podno Glavice Svetog Antuna. Predsjednik Zlatko Todorović i jedan od najboljih izdanaka u povijesti korčulanskog rukometa Klaudijo Bojić u ime kluba poklonili mu medalju i knjigu iz klupske povijesti. Dakako uz rođendansku tortu čašicom nazdravili, poželjeli barba Peru dobro zdravlje.

Koji dan kasnije za kratku ćakulu uhvatili smo i mi čovjeka koji je puna tri desetljeća što u školi, što u sportskim klubovima što kao rukometni sudac proveo u korčulanskom športu.

'Hvala Rukometnom klub Korčula što me se sjetio. Davno je to bilo, prošla su desetljeća od tada, puno toga se više i ne mogu sjetiti ' rekao nam je početku.

'Rukomet je u to vrijeme u gradu Korčuli uz vaterpolo bio najpopularniji, a uz nogomet najpopularniji i na cijelom otoku Korčuli. Nisam puno igrao rukomet , ali sam zato više od petnaest godina bio rukometni sudac. Sudačkog posla bilo je 'preko glave', gotovo svake subote i nedjelje. Otok Korčula imao je veliku rukometnu ligu i u muškom i u ženskom rukometu gotovo svako mjesto imalo je mušku i žensku i ekipu. U gradu Korčuli bilo ih je i nekoliko. Rukometni klub 'Partizan', današnja 'Korčula', pa dvije srednjoškolske školske momčadi, gimnazijska 'Mladost' i ŠUP ( Škola učenika u privredi op.autora), znala je igrati i vojna momčad Garnizona Korčula. Igrali su ekipe iz Žrnova , Lumbarde, Pupnata, Čare , Blata , Račišća, Vele Luke Smokvice, neko vrijeme i Orebića. Valjalo je sve te brojne utakmice suditi, bilo nas je desetak rukometnih sudaca sa cijelog našeg područja', prisjetio se šjor Pero i priznao da se nakon jednog incidenta kada je jedan rukometaš na utakmici nasrnuo na njega ostavio odijela u crnom i zviždaljke.

Uz rukomet kaže nam Pero volio je i odbojku.

'Zapravo bio je to moja najdraži sport kojeg sam nastojao propagirati na satovima fiskulture. Stoga mi je žal da se na ovom našem području taj sport nije primio. Na Korčuli ne postoji ni danas ni jedan odbojkaški klub, nažalost gotovo da se i ne igra odbojka'

Nije nam znao reći odakle vuče korijena ta njegova ljubav za odbojkom. Možda se zaljubio u taj sport u vrijeme kada je nakon što je pohađao i završio Pedagošku akademiju smjer fizička kultura u Splitu. I danas šjor Pero sa velikim guštom pogleda pokoju odbojkašku utakmicu kada mu 'naleti' na televiziji.  

 

Pisac ovih redaka ali zasigurno i mnogi drugih iz vremena kada su bili osnovci sjećaju se i šjor Perovih svima nam zanimljivih i raznovrsnih, često i jako zahtjevnih satova tjelesnog odgoja. Zvalo se to tada satovi fizičkog odgoja ili fiskultura u kojima su glavne role imale tada već pomalo oronule gimnastičke sprave – kozlić, razboj, karike i greda, pa penjanje na konop. Tri-četiri put tjednog druženja u Domu partizana na satovima fiskulture redoviti bi bila okončana svima nam drage igre 'graničara'. Sjetit će se dakako i onog, ne baš uvijek nam dragog ali ni lakog zagrijavanja za uvod za sat fiskulture. Jer trebalo je u iz škole koja je bila tada u prostoru današnjeg Dominikanskog samostana 'Anđela čuvara' u Svetom Nikoli pa do Doma partizana stići u deset minutnoj pauzi između školskih satova. I to isto ponoviti za povratak u školu nakon odrađenog sata fizičkog odgoja. Većina nas tada 'farabuta' pamte i njegov pišćot sa konopčićem kojim je šjor Pero uvodio rad, red i disciplinu na svojim satovima. Sjetio se vremena kada je imao zadovoljstvo dočekati i novo radno okruženje u tada novoizgrađenoj, a danas već dobro staroj, istina malčice i obnovljenoj, Školskoj sportskoj dvorani u Korčuli.

Sa šjor Perom smo u kratkom posjetu njegovu domu više puta skrenuli sa sportskih tema i dotakli se onih njegovih životnih. Jasno da se mnoštvo toga nakupilo u njegovom sada već dobrano započetom desetom desetljeću života. Doznali smo pritom da je prije korčulanske osnovne škole bio nastavnik razredne nastave u mjestima Trogirske zagore, a pet godina radio je kao nastavnik u školi u Lumbardi. Pričali smo također o njegovom nimalo lakom djetinjstvu, šesnaest godina života po domovima za siročad. Sjetio se i dječačkih dana u onim teškim ratnim događanja četrdesetih godina prošlog stoljeća. Naravno i onih puno više mu dragih i lijepih trenutaka, svoje supruge Jagode koja je nažalost umrla prije dvije godine s kojom je u sretnom braku bio punih šest i pol desetljeća! Odgojili su trojicu sinova Tonča, Vinka i Pericu zahvaljujući kojima šjor Pero svakodnevno gušta u, što velike što male -  osmero unučadi i dvoje praunučadi! Podsjetio nas je također da je radni vijek okončao kao tajnik škole, te da mu umirovljenički dani traju više od tri desetljeća…

Nakon 'debele' ure ćakule pozdravili smo se sa šjor Perom željom da mu uz dobro zdravlje to zadovoljstvo još dugo i - potraje!