KORČULA - Dame se obično ne pita, još i manje  piše o njihovim godinama, no kada je riječ o  sportskoj karijeri i aktivnom bavljenjem sportom više od tri desetljeća bez prestanka onda  to zlatno kavalirsko pravilo ipak vrijedi  - prekršiti ! Gospođa Milica Simović rukometašica - vratarica ŽRK Lumbarda ove godine bilježi trideset godina druženja sa rukometnom loptom i isto toliko da tako joj dragoj i miloj  ''družbenice'' prkosi i  čuva od iste vrata svoje ekipe...

 

         - Počela sam kao osnovka  u malom vojvođanskom mjestu Žednik u blizini  Subotice u RK ''Preporod'', da bi potom kao srednjoškolka otišla u subotički  ''Spartak'' koji se tada natjecao u  Prvoj B Saveznoj rukometnoj ligi - priča nam Milica.

     - U Spartaku  sam se  kratko zadržala, uz pomoć nekad poznatog rukometnog trenera  Laszla Dvoracska prešla u drugoligaša ŽRK ''Utis 8.mart '' također iz Subotice  Od svoje četrnaeste do 26 godine branila sam u tom klubu, dakle punih dvanaest godina, tu sam zapravo najviše i naučila o  rukometnoj igri. Puno mi je pomoglo i to što je u tom klubu tada bila Ana Romić tada vratarica reprezentativnih formata...

    Iz ravnog sjevera Bačke, Milicu  životni put  i posao potom  dovodi na jug Hrvatske, kao policajka stiže u Orebić u koji u to vrijeme ima odličnu žensku rukometnu ekipu.

    '' Bile je to nekoliko rukometnih sezone za pamćenje , mojih -  ali i ženskog rukometa u Orebiću '' dodaje nam Milica ...

''  ŽRK Orebić je ima tada zaista sjajnu ne samo ekipu već i upravu, cijelo je mjesto stajalo iza nas ....Natjecale smo se u 3. rukometnoj ligi,  imale smo zasigurno kvalitetu i za još viši rang natjecanja, vodio na je  Slaven Žerajić danas trener u beogradskoj Crvenoj zvezdi', nešto  kasnije trener nam je bio i Nenad Menkađijev . Bile su to  nezaboravne utakmice,  na igralištu u Orebiću  znalo se okupiti sve, živo , staro i mlado u mjestu i bodriti nas. Orebić je tada zaista živio za ženski rukomet, prava je šteta da danas tamo uopće više ne postoji klub niti ima interesa za rukomet... ''

            Nakon udaje 90-tih godina Milica je dolazi raditi i živjeti u Korčuli, no na rukometne navike nije zaboravila . Odmah po dolasku trenira i uči rukometu korčulanske djevojčice, nažalost kratko je to trajalo , jednostavno u gradu Korčuli ni do danas, za razliku od muškog rukomet,  ženski se rukomet nije dao uhvatiti...No zato su je ispred mreže svog rukometnog gola uhvatili iz vodstva  ŽRK ''Lumbarde''...Od tada pa sve do  današnjih dana i svojih 48 godina,  uz kraće prekide i nastupe za ŽRK''Žrnovo'',  itekako uspješno brani vrata lumbarjskih rukometašica. Već čitavih sedamnaest godina ...

-          Koliko još dugo na rukometnom golu ? , upitali smo Milicu...

  '' Rukometni vratari i vratarice u pravilu su ''posebne zvjerke'', naravno da im je kondicija  važna, ali je kod njih je ipak presudna psiha i koncentracija . Ne planiram ništa, sve dok se budem dobro osjećala i dobro branila,  dok mi treninzi i  utakmice ne budu predstavljali opterećenja  i najvažnije - dok djevojkama budem potrebna ''  rekla nam je kraju.

Sudeći prema zadnjim  utakmicama ŽRK Lumbarde protiv ekipa Hvara i Splita u kojima smo, u svakoj vidjeli po 20-tak njenih efektnih obrana, biti će to još jako dugo....

 

Članak u skraćenom obliku objavljen u Sportskim Novostima 04.siječnja 2011.g.

  

 

 

 

 

 

 RK Utis-8.mart iz Subotice

 

 

ŽRK Orebić

 

 

ŽRK Lumbarda